4. studenog 2015. godine, na 659. rođendan grada, u našoj smo školi održali likovnu radionicu u kojoj su učenici likovne grupe četvrtih razreda i 8.d razreda likovno izrazili svoj doživljaj bedema koje smatramo važnim gradskim simbolom. Da bi dobili što veću inspiraciju, program smo započeli pjesmom „Koprivnica, grade moj“  koju nam je otpjevala naša zvjezdica Ida Geto, učenica 5. razreda. Učenici šestih razreda, Luka Županić, Ena Omrčen-Čeko i Tereza Kokša prezentirali su nam ono što su u suradnji s Muzejom naučili o najstarijoj povijesti grada, dobivenoj Povelji slobodnog kraljevskog grada i naravno o koprivničkim bedemima. Učenice 2.c razreda Magdalena Zovko i Korana Grgac recitirale su pjesme „Podravina“ i „Podravski kraj“, a učenici Ivan Veh i Matija Kolarić iz 2.d razreda recitirali su pjesme „Koprivnici“ i „Kad bi grad bil živ“. Pripremile su ih njihove učiteljice Vesnica Mlinarić i Sanja Kovačić. Na kraju programa plesna skupina 4.b razreda pod vodstvom učiteljice Marije Petras vratila nas je u razdoblje renesanse te smo uživajući u njihovom plesu mogli dočarati atmosferu Koprivnice u prošlosti. Likovna radionica koju je vodila učiteljica Edita Sinjeri -Štefanek uspješno je realizirana s mnogo lijepih radova koje smo izložili u holu škole. Na radionici su prisustvovale drage nam gošće Zdenka Krapinec, učiteljica likovne kulture u mirovini i Maja Blažek, naša bivša učenica, sada mlada grafičarka s Akademije likovnih umjetnosti koja je svoje prve likovne interese razvijala upravo u našoj školi. Ravnatelj Krešo Grgac zahvalio je gospođi Mariji Mesarić i njenim kolegama, djelatnicima Muzeja grada Koprivnice, na velikoj pomoći i podršci u projektu koji brzo napreduje. Program su osmislile učiteljice Danijela Ban i Lidija Molnar koje su i voditeljice ovogodišnjeg školskog projekta Renesansa.

                           Koprivnica sretan ti rođendan!

KOPRIVNICA
Još uvijek sva blistaš, stara mi damo,
dok gledam Te izdaleka.
Još smrklo se nije, a Ti pališ svjetla
k‘o netko kad nekoga čeka. 

I živim ja opet sve prekrasne čase,
te jedine, s Tobom, u sreći,
i pitam se, uopće da l ‘ znat‘ ćeš tko sam
kad stanem pred Tebe bez riječi. 

Koprivnica, grade moj, evo se vraćam
sa suzama Tebi u krilo,
zagrli me nježno, na uho mi šapni:
«Predugo Te doma ni bilo». 

Sve kutke mi svoje Ti opet pokaži,
komadić mog srca što kriju.
Za ljude sve drage, u srcu što žive,
Ti reci mi gdje sada sniju. 

Da znaš samo koliko puta sam čuo
u snu Svetog Nikole zvona,
i šetao korzom, pa sjeo u parku
na klupu, tu kraj paviljona… 

Al‘ s godinom svakom sve bile su dalje
te ulice drage i kuće,
još vidjet ih jednom, hvala im reći,
prevelika želja me vuče.