Naša avantura počela je u subotu ujutro, 16. ožujka, kada smo autobusom krenuli prema mjestu Hrastovica. Samo naselje blizu je grada Petrinje, priprada Sisačko-moslavačkoj županiji, i dio je područja RH koje zovemo Banovina.

Vozeći se prema mjestu Hrastovica iz autobusa smo mogli vidjeti Petrinju, grad koji je stradao u potresima. Posljedice potresa i dalje su vidljive. Ruševne kuće, skele, pokoji stambeni kontenjer, u svima nama budili su osjećaje zabrinutosti i strahopoštovanja prema silama prirode. Dolaskom u mjesto Hrastovica, stali smo kod župne crkve sv. Bartola. Ondje smo obuli gojzerice, uzeli ruksake, pripremili kabanice u slučaju kiše, pripremili planinarske štapove. Naš vodič Boris odabrao je za nas kružnu turu, sa malo više uspona, kako nam ne bi bilo prelagano ili dosadno. Prolazeći planinarskom stazom divili smo se žutim jaglacima i drugim proljetnicama. Pauzu za okrjepu imali smo kod gradine Stara Hrastovica, kod ostataka crkve sv. Duha i ostataka obrambenih zidina Stare Hrastovice . Ondje smo mogli vidjeti ruševine, pročitati i podatke na poučnim pločama koji govore o povijesti gradine i životu kakav je ondje prije bio. Nakon pauze krenuli smo dalje prema vrhu. Iako je dan bio oblačan, uživali smo u prizorima brojnih ogoljenih stabala, kroz čije je grane vrlo rijetko provirila i koja zraka sunca. Mnoga su porušena snagom vjetra, a neka od njih smo i zaobilazili, preskakali. Nakon nekog vremena, došli smo na vrh Cepeliš. Popeli se na veliku željeznu razglednu piramidu, kako bismo bolje vidjeli krajolik koji nas okružuje, budući da je sam vrh ravan i okružen šumom. Odmah uz planinarski dom nalazi se i Vrt osjetila, pa smo prošetali, pogledali, odmorili se na klupici vrta. U planinarsku knjižicu utisnuli smo žig i napravili zajedničku fotografiju. Nakon fotografiranja kod planinarskog doma Matija Filjak, uslijedila je duža stanka za druženje i okrjepu. Saznali smo da se u bilzini nalazi i lijepi vidikovac, stoga smo do njega i natrag propješačili dodatnih 40 minuta. Tijekom šetnje imali smo i malu akciju pikupljanja smeća, jer smo ga, nažalost, uočili uz stazu. Nakon što nas je voditeljica Ivana Flajs sve pobrojala i utvrdila jesmo li svi na broju, uslijedio je spust. Povratak do autobusa trajao je približno sat vremena. Prije ulaska u autobus prezuli smo se u čiste tenisice i prljavu opremu spremili u vrećice.

Pri povratku doma primijetili smo kako je većina učenika bila poprilično umorna i mirna, neki su i spavali. Imali smo još jednu stanku, te sretno stigli u Koprivnicu oko 19h.  Zahvaljujemo se našem vodiču, gosp. Borisu Majerusu iz HPD-a Bilo, kao i gosp. Kristijanu Kolareku iz HGSS-a, koji su nam uvijek na raspolaganju i koji nam boravak na planinarskim stazama čine sigurnim.