2020-11-05 11:07:29

Intervju s najučiteljicom Vesnom Petrušić

Intervju s najučiteljicom Vesnom Petrušić

Neka svako dijete, kad odlazi od svog nastavnika, bude sretnije i bolje

 

Svake godine 5. listopada obilježava se Svjetski dan učitelja. Tom prigodom svaka koprivnička osnovna škola bira svog najboljeg učitelja. Ove se godine u obilježavanje tog izuzetno bitnog dana uključila i Novinarska skupina naše škole koja je provela intervju s Vesnom Petrušić, učiteljicom razredne nastave, a ujedno i učiteljicom savjetnicom, koja je proglašena najboljom učiteljicom OŠ „Braća Radić“ Koprivnica za školsku godinu 2019./2020.

Koje biste svoje uspjehe izdvojili kao najvažnije u protekloj školskoj godini?

Prošla godina je bila izazovna u svakom pogledu, jedna od najizazovnijih u mojem radnom vijeku, a on je popriličan. U takvim smo prilikama mi učitelji pokazali da smo vrlo odgovorni i spremni za nove izazove. Meni osobno je protekla školska godina bila jako plodonosna jer su mi prošle školske godine početkom ožujka iz tiske izašli listići za poticanje čitanja u prvom razredu osnovne škole. To su listići namijenjeni učenicima prvog razreda koje je Agencija za odgoj i obrazovanje ocijenila vrlo uspješnim te uvrstila među dodatne obrazovne sadržaje koji se preporučuju za rad u redovnoj nastavi. Već sam više godina suradnica Školske knjige pa sam za Školski portal za Prirodu i društvo i Glazbenu kulturu izrađivala otvorene digitalne sadržaje kao dodatnu podršku učiteljima iz cijele Hrvatske. Isto tako sam i objavljivala sadržaje za kreativne zadatke koji su bili vezani uz Školu na trećem. Recenzentica sam dviju čitanki Svijet riječi 2 i Svijet riječi 3 za drugi i treći razred osnovne škole tako da je bilo puno posla.

Jesu li Vam Vaši učenici čestitali na izboru za najučiteljicu?

Pa da, mi smo moderan razred s modernom učiteljicom. Učitelji moraju uvijek biti u trendu, tako da smo mi prošle školske godine i otvorili svoju web stranicu. Imamo i svoju Viber grupu pa su mi čestitke najprije tamo došle. Oni su još mali pa ih ne zamaram s nekim svojim osobnim stvarima. Međutim, oni su saznali od svojih roditelja koji su mi čestitali što mi je izuzetno drago.

Što za Vas znači Dan učitelja?

Dan učitelja bih odmah povezala i s nekakvom ulogom učitelja u našem društvu. Ne bih htjela ispasti patetična i ne bih vrtjela stalno neke stari stvari. Čvrsto sam uvjerena da položaj nas učitelja nije ipak u onoj mjeri dovoljno priznat u kojoj se mjeri mi dajemo u našem poslu,  koliko smo mi odgovorni u svom poslu, marljivi, kreativni, otvoreni za nove sadržaje. Osobno sam knjiški moljac, obožavam čitati pa bih izdvojila mudre misli Erazma Roterdamskog koji je rekao da nada svake zemlje i svakog naroda leži u obrazovanju. Smatram da bi se i neke naše vladajuće političke strukture trebale time voditi i dati veći značaj ulozi onih koji uče i poučavaju vas mlade.

Zašto ste postali učiteljica?

Mi učiteljice nižih razreda smo privilegirane. Ne pamtim dijete koje izrazito u mom razredu nije baš htjelo ići u školu, to su rijetki primjeri. Svi dođu s velikim oduševljenjem i svi vole svoju učiteljicu. Kad se vratim u svoje djetinjstvo, vidim da je moja prva učiteljica i na meni ostavila duboki trag i pečat te sam uvijek htjela biti poput nje. Tako da nisam razmišljala ni o jednom drugom zanimanju.

U kojoj ste školi prvo radili?

Svoje prvo zaposlenje nisam našla u školi, gotovo 6 godina bila sam odgajateljica u Dječjem domu Mira Jelenić, današnji dom Svitanje. To je bio dječji dom u Basaričekovoj ulici, današnja prazna velika zgrada pored vrtića Svetog Josipa gdje su bila smještena djeca bez roditelja ili djeca koja nisu imala adekvatne obiteljske prilike kod kuće pa su morala biti izdvojena iz obitelji. Taj je period ostavio dubok trag u meni, u mojem poslu, u mojem životu jer su to izuzetno tužne i tragične priče gdje se čovjek silno emocionalno, naravno i u profesionalnom pogledu, istroši kada te neke tuge nosite kući. Nakon toga sam se zaposlila u Osnovnoj školi Velika Mučna, to je područna škola u Sokolovcu gdje sam radila u kombiniranom razrednom odjelu. Nakon toga sam se preselila u Koprivnički Ivanec, nekadašnju područnu školu naše škole i onda sam se nekako uspjela naći i u svojoj školi, što je na moju sreću, jer je to i moja škola budući da sam bila učenica naše škole, samo što se tada nije zvala OŠ „Braća Radić“ nego Druga osnovna škola i nije bila ovdje gdje smo mi sada, nego pored crkve svetoga Nikole u centru grada.

Biste li htjeli raditi u predmetnoj nastavi?

Ne bih, ali možda griješim. Zapravo nisam nikad probala, teško je pričati o nečemu što čovjek nije probao. Zahvaljujući nekim našim nastavnicima iz viših razreda, bila sam na satima na koje sam vodila svoje četvrtaše da vide kako to izgleda kad će biti veliki i ići u više razrede, međutim ja volim ove svoje male previše da bih se uopće zaputila gore k vama na kat. Volim što su neposredni, što na umu to na drumu, bez zadrške si možemo sve reći, počinjemo s ti u prvom razredu i onda kasnije u trećem i četvrtom razredu smo si već na vi. Zapravo nisam nikad ni razmišljala o tome da budem nastavnica u predmetnoj nastavi.

Koje Vam se predmet najviše sviđa?

Mislim da matematika. To je uvijek bila moja ljubav, matematika ili likovna kultura, dugo godina sam bila voditeljica Likovne grupe, no ove godine sam imenovana voditeljicom Županijskog aktiva razredne nastave pa, zbog satnice, ne mogu više voditi tu izvannastavnu aktivnost.

Što mislite koje bi Vam bile glavne prednosti i mane u radu u predmetnoj nastavi?

Svoju razrednu toliko volim pa mi je malo teško odgovoriti, stvarno bih se morala naći u situaciji, biti u predmetnoj nastavi da bih onda sama sebe otkrila u takvom radu, premda svi kažemo da je to isto kao razredna nastava, no doista nije isto. To je, vjerujem, velika razlika, i mislim da čovjek mora biti i na neki način dodatno educiran u radu i s tim uzrastom, pubertetom, tinejdžerima.. To sve nosi neke svoje izazove.

Da niste učiteljica, što biste htjeli biti i zašto?

Nisam zapravo nikada razmišljala o drugom poslu, od malena mi je bila želja postati učiteljicom, znala sam da ću to biti jer sam se uvijek igrala učiteljice i tlačila djecu po susjedstvu s tim svojim učiteljskim poslom.

Što mislite koje bi osobine dobar učitelj trebao imati?

Dobar čovjek je onaj kojemu ne čujete hod, ali za sobom ostavlja tragove, učitelj je onaj koji mora ostaviti neki trag i to nekakav dobar trag. Učitelj mora biti osoba otvorena uma, mora biti prije svega stručnjak u svom poslu, dakle jako dobro poznati svoju struku, i mora biti stalno u novim trendovima, dakle neprestano se permanentno stručno usavršavati, mora biti izuzetno strpljiv, suosjećajan, komunikativan, izvrstan motivator, mora biti u svakom pogledu primjer svojim učenicima, i svojim radom i svojom odgovornošću, i svojom kulturom ponašanja, ako hoćete i odijevanja, imati očekivanja kako od sebe, tako i od svojih učenika, i to im dati do znanja - kako sam se trudila i ja, tako želim da se trudite i vi i oni to prepoznaju.

Koje dijelove učiteljskoga posla smatrate najtežima?

Najteže je imati ispred sebe nesretno i tužno dijete i te su mi situacije najizazovnije i najteže. Već sam rekla da sam radila u Domu gdje je bilo puno takve djece što je izuzetno teško i to je takvo područje gdje onda moraš biti i psiholog i pedagog i na jedan način prijatelj i učitelj što nije lako. Nekad mi je žao što puno vremena moramo potrošiti na neke dodatne poslove, na administraciju, na papirologiju, na nekakve tablice, ovakvih i onakvih stvari, koje se ne vide, a koje nam oduzimaju vremena koje bi puno bolje čovjek iskoristio za djecu.

Je li lakše raditi s današnjim generacijama ili je bilo lakše raditi s onim prijašnjima i koja je razlika?

S obzirom na puno godina mog života i mog rada u školi, generacije se razlikuju. Vidi se generacijski odmak, pogotovo nas učiteljica koje svake 4 godine dobijemo novu generaciju učenika. Blagoslovljena sam dobrom djecom i uvijek sam u razredu imala odlične učenike. Svi govore da današnje generacije mogu i znaju više, ali u radu se vidi da to nije tako. Primijetila sam da današnjoj djeci roditelji rade zadaću pa je djeci tako teže raditi i učiti u školi. To me podsjeća na priču o leptiru koji je trebao izaći iz čahure. Čovjek mu je pomogao pa je leptir izašao, dvaput zamahnuo krilima i pao. Pao je zato što bi, da je sam otvorio čahuru, ojačao svoja krila i s njima mogao letjeti dugo i daleko. To je pouka za roditelje da puste djecu da rade sama.

Koje metode rada su Vam se pokazale najuspješnijima u radu s djecom?

Teško mi je to generalizirati jer su djeca drugačija i svakom djetetu moraš individualno pristupiti i određena situacija zahtijeva određenu metodu i pristup. Sve ovisi o situaciji, ali poticaj, ohrabrenje i pohvala su se uvijek pokazale najboljim metodama.

Kako se opuštate nakon radnog dana i što volite raditi u slobodno vrijeme?

Knjige su moja duhovna hrana i moja najveća ljubav te obožavam čitati i ne prođe niti jedan dan da nisam pročitala nekoliko stranica. Tu ljubav nastojim usaditi i svojoj djeci u razredu i uvijek im pričam o tome da otkriju ljepotu čitanja i sretna sam što smo prije par godina moj razred i ja bili pobjednici Olimpijade čitanja s najviše pročitanih knjiga. Ove godine sam si uredila svoju knjižnicu i sobu s novim policama za knjige. Neselektivni sam čitač, imam periode, pa onda mijenjam žanrove, a jedna od dražih knjiga mi je ''Žena vremenskog putnika“. Imam omiljenu pjesmu, ali imam više omiljenih knjiga.

Što smatrate svojim najvećim poslovnim, a što privatnim uspjehom?

Moj najveći poslovni uspjeh su moja školska djeca i svaki njihov uspjeh je i moj mali uspjeh. Svojoj djeci u razredu pokušavam se posvetiti svim svojim srcem i nastojala sam poboljšati rad s romskom djecom koju imamo u našoj školi. Godinama sam sudjelovala u programima za podršku romskoj djeci u suradnji sa psihologinjom Vesnom Auer Gregor te je nastao i slikovni Romsko-hrvatski rječnik i Romsko-hrvatska slovarica te bojanka. Za djecu s teškoćama smo radile bojanku iz matematike, no najdraži su mi moji listići za poticanje čitanja koji su rađeni godinama i to su zapravo listići koje sam radila za svoju djecu u razredu te posebno za djecu s posebnim potrebama. Moj najveći privatni uspjeh je moja obitelj - moji veliki sinovi, moj muž koji me u svemu svesrdno podržava i bez kojeg sve to stvarno ne bi bilo ostvareno.

Biste li svojim učenicima preporučili da postanu učitelji i zašto?

Svojim im radom nastojim pokazati da je to stvarno lijep posao, ali danas je teško nešto savjetovati ako čovjek to nešto ne nosi u srcu i u sebi. Imam par bivših učenika koji studiraju kako bi postali učitelji ili to već jesu. Posao učitelja nije lak i ako ne nosiš ljubav za taj posao u sebi, onda bolje da se u to i ne upuštaš.

Što biste preporučili učiteljima na početku učiteljske karijere?

Trebaju se oboružati stručnošću i znanjem, trebaju znati svoj posao i imati ga u malom prstu. Trebaju se oboružati i strpljenjem, a najviše ljubavlju prema tom poslu koji rade. Citirala bih Majku Terezu: „U životu nije važno što radiš ni koliko radiš, nego je važno koliko ljubavi ulažeš u to što radiš i koliko je daruješ drugima“. To preporučujem novim učiteljima, ali i djeci u svome razredu. Još jedan savjet je da u svom poslu nastoje da svako dijete koje ode od njih bude sretnije i bolje.

To su bile riječi najbolje učiteljice - Vesne Petrušić.

 

 

 

Intervju su provele članice Novinarske skupine Korana Grgac, Lea Kovačić i Nikolina van Bregt, učenice 7.b razreda.

 


Osnovna škola "Braća Radić" Koprivnica