U subotu, 25. travnja, u ranim jutarnjim satima, uputili smo se na zadnju terensku nastavu ove školske godine. Cilj nam je bio Velebit, točnije Ljubičko brdo (1320mnv). Prije dolaska na polaznu točku planinarenja, imali smo jednu pauzu za okrjepu, te nastavili put. U pratnji učenika bile su nastavnice Ivana Flajs, Mihaela Petersdorfer Ramaj i Štefica Šambula Premec.
Ljubičko brdo uzdiže se povrh izvora potoka Ljubice (otud mu ime), zatvarajući sa sjeverne strane oštarijsko polje. Niže padine obrasle su šumom do polovine visine, a iznad toga je travnati pojas, dok se na sjeverozapadnom dijelu brda nalaze slikovite okomite stijene (Medvjeđi kuk, Božin kuk i Kuk od Karline plane). Vrh je travnat, a na njemu je jednostavan drveni križ. Ta krševita vapnenačka cjelina završetak je stjenovita grebena što se spušta jugoistočno od Ljubičkog brda. Pozornost promatrača posebno privlači stjenoviti Filipov kuk (1055 m) koji je dio Ljubičkog brda i ujedno najjužniji stjenoviti kuk u nizu Dabarskih kukova.
https://www.hps.hr/info/hrvatski-vrhovi/ljubicko-brdo-vrh
Dolaskom u Baške Oštarije, započeli smo planinarenje od crkve sv. Elizabete. Već na samom početku mogli smo se diviti prekrasnim pogledima na penjalište Filipov kuk. Staza nas je vodila u šumu. Uskoro je šumski put vodio strmijim i užim stazama punih korijenja i kamenja. Nakon sat i pol uspona, i nekoliko kraćih pauza, krenuli smo stazom preko travnatog grebena. Pogledi su postajali sve ljepši. U jednom trenutku vidjeli smo otok Pag i more, okolne vrhove Velebita. Popevši se do neobičnih stijena, našli smo se bliže vrhu. Kročili smo prekrasnim grebenom. Sunčani dan činio je nebo izrazito plavim. Vjetar na vrhu osvježio je pauzu za uživanje u vidicima i miru. Susreli smo ondje više grupa planinara. Otisnuli žig u planinarsku knjižicu. Družili se, okrijepili, te fotografirali uz drveni križ, koji je ondje postavljen. Nakon duže pauze za okrjepu krenuli smo u spust. Vrlo oprezno pratili smo stazu kojom smo se i uspinjali. Korak po korak, sigurno smo stigli do autobusa, izuli gojzerice i opušteno krenuli prema Koprivnici. Po povratku smo imali još jednu pauzu za okrjepu. U Koprivnicu smo stigli u večernjim satima.
Zahvaljujemo našem vodiču iz HPD- a Bilo, gosp. Borisu Majerusu, što nam je pripremio ovako prekrasnu rutu i imao strpljenja. Kao i uvijek, on je stručan, pouzdan i vedar, raspoložen za sva pitanja i razgovore s učenicima. Također zahvaljujemo i našem “anđelu čuvaru”, gosp. Kristijanu Kolareku, članu HGSS stanice Koprivnica, uz kojeg je svaka staza sigurna. S povjerenjem se i dalje preporučujemo njihovom stručnom vodstvu.
Opraštamo se i s učenicima planinarima pred kojima je upis u srednju školu. Hvala vam na zajedničkim trenutcima koje smo proživjeli prethodne četiri godine. Nastavite planinariti i dalje uživati u ljepoti planina i prirode!
Preostale fotografije od našeg pohoda možete pogledati na sljedećoj poveznici https://drive.google.com/drive/u/4/folders/17wIp33eIQ-3Zqw_WKKlPRiutBzLOf1jS
