Osnovna škola "Braća Radić" Koprivnica

U subotu, 27. travnja, u ranim jutarnjim satima, okupili smo se pred školom kako bismo krenuli na dvodnevnu terensku nastavu. Uz druge sadržaje koje smo planirali, krajnji cilj bio je osvojiti najviši vrh Svilaje. Vodič na tom putu bio je gosp. Boris Majerus iz HPD-a Bilo te logistička i sigurnosna podrška, član HGSS-a, gosp. Kristijan Kolarek, kojima se ovim putem zahvaljujemo sa željom da i dalje ostvarujemo zajedničku suradnju. U pratnji učenika bile su i nastavnice, voditeljice planinarske sekcije, Ivana Flajs i Mihaela Petersdorfer Ramaj. 

Nakon što smo u bunker autobusa pospremili ruksake, štapove, gojzerice i vreće za spavanje, mogli smo odahnuti, barem što se opreme tiče, te odspavati još jedan sat tijekom vožnje. Naše prvo odredište bio je posjet Cerovačkim špiljama. Pri samom dolasku na lokaciju iznenadio nas je put do ulaska u špilju. Prava planinarska šetnjica po kamenju, mahovini i korijenju drveća, uspon u trajanju dvadesetak minuta. Uz stručno vodstvo ušli smo u svijet drevnih špilja. Divili smo se stalaktitima, stalagmitima, stalagnatima, te različitim neobičnim oblicima koje je priroda, poput najvještijih ljudskih kipara, sama oblikovala. Tijekom razgledavanja mogli smo vidjeti i malene šišmiše. Također smo u rukama smjeli držati kosti špiljskog medvjeda stare oko 20 000 godina. Nakon hladne špiljske temperature, izašli smo na topli vanjski zrak, imali kraću pauzu za toalet i uputili se dalje, kako smo i planirali. Iduća lokacija koju smo posjetili bio je slap Krčić, prekrasna oaza svježine i skriveni biser iskonske ljepote kninskoga kraja. Mjesto na kojem se rijeka Krčić ulijeva u izvor rijeke Krke. Uz slap smo se osvježili i uživali u zvuku kojeg su stvarale ogromne količine vodenih kapljica. Smaragdno zelena boja vode odmorila je sva naša čula, a neke od nas podsjetila je na scenu i glazbu iz filma Posljednji Mohikanac. Nakon prekrasnog osvježenja uputili smo se prema mjestu Zelovo i planinarskom domu Orlove stine. Pri dolasku smo se razmjestili po sobama i odložili stvari, prezuli u gojzerice i otišli osvojiti jedan manji vrh u blizini doma. Staza do vrha bila je atraktivna. Vodila je kroz djelić šume, preko kamenja i stijena. Pred samim vrhom skakutali smo po većim stijenama ili smo uposlili i ruke. Vidik je bio prekrasan. Zadržali smo se malo u tom miru, fotografirali, te krenuli u spust. U domu nas je čekala fina večera. Nakon večere uslijedilo je kraće druženje, igranje društvenih igara, razgovori, aktivnosti koje nisu bile vezane za mobitele, budući da u planinarskom domu nije bilo signala. Putovali smo cijeli dan pa je na red došao i počinak. Ušuškali smo se u vreće za spavanje i uz poneko hrkanje ili pričanje u snu, zaspali.  

Iduće jutro, 28. travnja, probudili smo se, obavili jutarnju higijenu i doručkovali. Uslijedilo je pakiranje stvari, kako bismo nakon što pohodimo vrh bili spremni odnijeti sve u autobus na vrijeme. Obuli smo gojzerice, uzeli ruksak s opremom i u 8:00 krenuli na najviši, istoimeni vrh Svilaje, u prošlosti zvan Bat, 1508mnv. Nismo očekivali ovakvu avanturu. Mislili smo da je 450m razlike u nadmorskoj visini malo, jer prošli smo mi i više! Ali kamenje i vrućina toga dana otežali su nam put do vrha. Jedni s drugima dijelili smo zalihe vode, hrabrili i bodrili, upozoravali i motivirali. Nakon izlaska kroz šumski dio staze uslijedila je ljepota Dalmatinske zagore, kamen i krš. Mnogi učenici zaključili su kako je ovo pravo planinarenje. Često smo se koristili i rukama, tijekom prolaska između većih kamenih gromada. Vrh je uvijek izgledao tako blizu, a tako daleko. Tijekom uspona susretali smo i lokalne planinare te s njima ugodno razgovarali, najviše o lokacijama koje gledamo dok se penjemo. Malo po malo stigli smo. Sve nas je preplavio osjećaj zadovoljstva, slobode i divljenja prema onome što vidimo. Pogled je pucao na masivnu Dinaru, Peručko jezero u dolini Cetine, Kijevski Bat, Veliku Prominu, Mosor, Čvrsnicu, Biokovo i Velebit te Sinjsku krajinu. Neko vrijeme proveli smo uživajući u pogledu. Okrijepili smo se, fotografirali, te krenuli u spust. Umor nam je bio najveći neprijatelj, stoga smo tijekom silaska morali biti oprezni, pratiti stazu, gledati dobro gdje ćemo staviti nogu i ne žuriti. Imali smo čak i “operaciju” gojzerica, ali sigurno smo stigli do planinarskog doma. Osvježili smo se, presvukli, pospremili do kraja krevete, pokupili smeće, odnijeli stvari u autobus i pozdravili se sa domaćinima koji su nas ugostili. Umorni, ali radosni, puni dojmova, krenuli smo doma. Uskoro je zavladala potpuna tišina. Velika većina putnika je zaspala. Uz dvije pauze, došli smo u Koprivnicu.  

Zadnji teren u školskoj godini nama voditeljima uvijek je pomalo sjetan jer nam odlaze učenici osmih razreda, koje smo pratili četiri godine i koji su postali pravi planinari. Želimo im puno uspjeha prilikom upisa u srednju školu, ali i da planinare i dalje, razvijaju ljubav prema planinarenju i nastave gdje su stali!