Osnovna škola "Braća Radić" Koprivnica

    Grčko slovo PSI međunarodna je oznaka za psihologiju.

                             Autor riječi psihologija je hrvatski književnik

                                       Marko Marulić (1450.-1524.).

PSIHOLOGIJA, na grčkom znanost o duši, traži odgovore na pitanja:

        ►zašto se ponašamo, mislimo i osjećamo na određeni način

 ► kako pamtimo, učimo  i opažamo svijet

 ► što je ljudima potrebno da bi imali dobar život i bili sretni

 ► zašto se ljudi međusobno razlikuju

 ►kako utječemo jedni na druge

 ►kako se djeca razvijaju i što je potrebno da postanu dobri odrasli ljudi

 ► kako se možemo mijenjati  

                      ŠTO RADI ŠKOLSKI PSIHOLOG?

                         Učenicima pomaže:    

• otkriti u čemu su dobri i nadareni      

• pronaći način  kako  uspješnije učiti  i napredovati

• zauzeti  se za sebe  i ostvariti svoje ciljeve                                       

• naći rješenja za  probleme

• upravljati svojim osjećajima i ponašanjem  

• ostvariti dobre odnose s vršnjacima i odraslima

                        Učiteljima pomaže u:

• kreiranju što boljih uvijeta za učenje

• uspostavljanju prijateljske klime u razredu i školi

• rješavanju razrednih i školskih problema

            Jeste li znali?

 Psihologija kao znanost postoji tek nešto više od 100 godina. U  Zagrebu  je 1920. osnovan prvi laboratorij eksperimentalne psihologije.

 Prvi pokusi iz psihologije počeli su se provoditi u 19. stoljeću o:

• osjetima i opažanju
• pamćenju
• utjecaju lijekova na svijest

   U čemu se razlikuju psiholog i psihijatar?

 PSIHOLOG  pomaže zdravim ljudima   u rješavanju životnih teškoća.

       PSIHIJATAR liječi psihički oboljele osobe.

Kako pripremiti dijete za polazak u školu

Polaskom u školu započinje novo razdoblje u životu djeteta i cijele obitelji. Svaka životna promjena otvara nove mogućnosti, ali donosi i teškoće. I djeca i roditelji osjećaju veliko uzbuđenje i očekuju uglavnom pozitivne promjene. Prisutna je i neizvjesnost,  jer nije moguće predvidjeti što sve donosi novo razdoblje. Osim pozitivnih, djeca mogu imati i različita negativna predviđanja koja ih plaše. Malo straha i neizvjesnosti mogu biti djelotvorni,  jer pomažu da dijete mobilizira svoje snage i suoči se s novim izazovima koji ga očekuju. No, preintenzivni strahovi otežavaju prilagodbu na  školu.

Što može biti problem

Djeca se najčešće boje odvajanja od roditelja. Ako je dijete već ranije imalo teškoća odvojiti se na neko vrijeme od  roditelja, na primjer prilikom polaska u vrtić, moguće je da se sada taj strah ponovno pojavi. Separacijski strahovi kod polaska u školu mogu imati više oblika. Dijete može odbijati ići u školu, teško se odvajati od roditelja kad ga doprati u školu, tražiti da ostane s njim ili jako brinuti o sigurnosti roditelja kad nisu zajedno. Dijete zastrašuju misli o mogućnosti da se njemu ili roditeljima dogodi nešto neugodno u vrijeme koje boravi u školi, što ako roditelji zaborave doći po njega, što ako zakasni na autobus ili se izgubi, što ako neće znati odgovoriti na pitanje učiteljice. Sadržaj strahova može biti vrlo različit i povezan s nekim ranijim djetetovim iskustvom. Strahovi  uglavnom  nisu realno utemeljeni, no za dijete su stvarni.

Što učiniti kad se dijete boji?

Strah je prirodna reakcija na moguću opasnost i zato je važno utvrditi što dijete vidi kao potencijalno opasnu situaciju u školi. Uplašenom djetetu nemojte govoriti da nema razloga za strah. Prihvatite da se boji i ohrabrite ga da govori o tome što ga plaši, što zamišlja da bi se moglo najgore dogoditi. Potaknite ga da nacrta svoj strah i opiše ga. Tako će se lakše izraziti nego samo riječima. Na ovaj način pomažete mu da preispita i upozna svoj strah  da bi on postao  manje strašan. Svakako razgovarajte o tome koliko je vjerojatno da se to što ga plaši zaista dogodi, na primjer da mama ne dođe po njega u školu. Razradite s djetetom plan što će učiniti ako se zaista dogodi ono čega se plaši. Ako mama ne dođe po njega, koga može nazvati ili kome se može obratiti za pomoć. Iako su to većinom malo vjerojatne situacije djetetu plan u slučaju nužde daje osjećaj sigurnosti i važno je sredstvo u borbi  protiv straha.

Ako dijete odbija ići u školu ili ga prije nego što treba krenuti u školu zaboli glava ili trbuh, a vi ste sigurni da se ne radi o bolesti, nemojte dopustiti  da ostane kod kuće. Ako je strah od odvajanja jako naglašen,  škola omogućuje roditeljima da prvih dana ostanu duže u školi i borave u razredu s djetetom, što mu pomaže da se osjeća sigurnijim. Postepeno suočavanje sa strahom najbolji je lijek da on nestane. Ne ustručavajte se potražiti pomoć školskog psihologa.

Priprema za školu

Da bi privikavanje na školu prošlo uz što manje teškoća važna je dobra priprema za promjene koje predstoje, a koja počinje još u vrtiću. Strah je manji što više znamo o onome što nas čeka. Većina škola i vrtića u svojem programu imaju predviđene aktivnosti koje olakšavaju prelazak djece iz vrtića u školu. Posjet budućoj školi i gostovanje u nekom od razreda gdje mogu vidjeti kako izgleda učionica, učiteljica, sudjelovati u nastavi, čuti mišljenja već iskusnih školaraca idealan je početak pripreme za školu.

Dijete kod upisa u prvi razred ima kontakt sa školom u koju će krenuti. Ovo je prilika da je razgleda. Iz njegove perspektive može se činiti ogromna i pomalo zastrašujuća. Ako je moguće neka pogleda gdje se nalaze učionice, gdje će provoditi odmor, gdje je  knjižnica, školska kuhinja, igralište. Sadržaj  strahova često je vezan uz to da će se izgubiti ili neće znati kako se ponašati u pojedinim situacijama. O detaljima školskog života saznat će prvih dana nastave koji su i koncipirani na način da uvedu učenike u školsku rutinu, ali dobro je da dijete već prije stekne neki opći dojam.

Tijekom ljeta prođite s djetetom u više navrata put do škole, dogovorite koji je najsigurniji kao i pravila ponašanja na putu od škole do kuće. Dobro je unaprijed definirati tko će pratiti dijete prvih dana u školu, što će učiniti ako mu  nastava završi prije nego što je planirano, gdje će čekati roditelje, s kim se može povesti do kuće. Zajedno s djetetom izradite mali adresar s važnim brojevima  telefona, vašom adresom, mjestom gdje radite i drugim informacijama za koje procijenite da su važne za sigurnost djeteta.

Prisjetite se vašeg prvog dana u školi, ispričate djetetu nešto o vlastitim brigama u to vrijeme i načinu kako ste ih prevladali. Omogućite  kontakte s djecom koja već idu u školu, vršnjački savjeti za snalaženje često su najkorisniji.

Nemojte nikada plašiti dijete školom niti mu prijetiti učiteljicom. O školi pričajte kao o mjestu na kojem će puno naučiti i steći prijatelje. Razgovarajte o tome što može učiniti i  tko mu  može pomoći kad nešto ne razumije ili ima problema u školi i kako doći do vaše pomoći u toj situaciji.

Ukoliko će dio vremena provoditi samo kod kuće dobro je razgovarati o mogućim situacijama koje ga  plaše i definirati  pravila ponašanja da bi se osjećalo sigurno.

Pobrinite se da učiteljica i stručna služba škole dobiju važne  informacije  o razvoju vašeg djeteta  koje mogu pomoći u boljem razumijevanju njegovog ponašanja i eventualnih teškoća.

Budite strpljivi, svaka promjena zahtijeva vrijeme da joj se prilagodimo. Separacijski strahovi dio su razvoja i kad ih dijete prevlada napravilo je veliki korak naprijed u svojem odrastanju. Sretno!